O Kreši…
Puko nabrajanje svega što je u igračkoj karijeri osvojio, šest prvenstava Jugoslavije, četiri kupa, tri olimpijske medalje, četiri sa svjetskih ili čak sedam s europskih prvenstava može dati pravu sliku o Ćosiću samo ako se uz taj sportski dio zna o kakvom je posebnom čovjeku bila riječ i ako se povuče vremenska paralela. Jer Ćosić je zaista bio daleko ispred svog vremena.
Ćosić je nakon zapaženih partija na Brigham Young University-ju izabran na NBA draftu kada je najjača liga svijeta za Europljane bila nešto potpuno nedostižno. Ispred svog vremena je bio i zato što je izabran u Basketball Hall od Fame u domu košarke u Springfieldu 1996. godine kao tek treći stranac. I zato što je bio genij pod obručima. Kao centar znao je i asistirati, razigravati, driblati, što je u to vrijeme obveznog sportskog i košarkaškog 'svrstavanja u ladice' bilo nepojmljivo. Ćosić je sve te teze tzv. stručnjaka bacao u vodu, a publiku je oduševljavao.
Ćosić je rođen u vrijeme kada je bivša Jugoslavija kao i veći dio Europe još osjećala teške posljedice Drugog svjetskog rata, davne 1948. Rođen je u Zagrebu, ali se njegova obitelj preselila u Pulu. Kada je imao dvije i pol godine vratili su se u Zadar.
U Zadru je i odrastao. Godina 1962. izrazito je značajna za zadarsku košarku kao godina u kojoj se prvi puta na tadašnjem betonskom igralištu u Jazinama pojavio visoki, izrazito mršavi, skromni momčić. Krešo Ćosić. Kasnija ikona zadarske košarke. Već kao tinejdžer 28. studenoga 1964. debitirao je za seniore Zadra na Zimskom prvenstvu u Kumanovu, u pobjedi nad Rabotničkim 65:62.
Tih šezdesetih godina se rodila legenda o Ćosiću, centru koji je to bio samo visinom i pozicijom, čovjeku koji je mogao pokrivati svih pet pozicija. Igraču koji je košarci dao drugu dimenziju.
Tog 23. listopada 1965. u susretu koji je odlučivao o prvaku, Zadar je pobijedio Olimpiju 80:75 uz četiri koša sedamnaestogodišnjeg Ćosića. Uz Giergju i Ćosića koji je iz sezone u sezonu, iz utakmice u utakmicu rastao, došao je i drugi naslov prvaka 1967. Prvu reprezentativnu medalju u nizu, od njih čak 14 s velikih natjecanja osvojio je Ćosić iste godine na SP-u u urugvajskom Montevideu.
Novi naslov prvaka Jugoslavije stigao je 1968. Uslijedilo je i srebro na OI u Meksiku, također iste godine. S vremenom je Ćosić izrastao u velikog igrača. Po mnogima najvećeg svih vremena.
Nastupajući za reprezentaciju Europe na festivalu košarke u Beogradu upoznao je finskog košarkaša čija ga je tehnika impresionirala. Kari Limo pojasnio mu je kako je tehniku usvojio na Brigham Young Universityju u američkom Provu. Tako je krenula priča o Ćosićevu odlasku na studij u SAD 1969. Stigla je zatim i prva titula prvaka svijeta s reprezentacijom 1970. Nizanje reprezentativnih uspjeha se godinama nastavljalo.
Ćosić je bio Europljanin koji je otkrio Americi da se i na Starom kontinentu igra vrhunska košarka. U prosjeku je imao 19,1 koš i 13 skokova po utakmici što je rekord Brigham Young Universityja. Na BYU-u izgradili su novu dvoranu kada su shvatili da dotadašnji kapacitet od desetak tisuća gledatelja ne može primati sve one koji su željeli gledati Ćosića.
Za vrijeme studija u Provu bio je prvi strani igrač izabran u All American momčad (najbolja momčad neprofesionalaca). Ćosić je bio i draftiran u NBA ligu što se tada za Europljane činilo kao znanstvena fantastika, 15 do 20 godina prije nego će prvi Europljani u toj ligi ostaviti pravi trag. Portland Trail Blazersi su ga 1972. izabrali u desetoj rundi kao 144. pick drafta, a godinu kasnije i Los Angeles Lakersi kao 84. pick u petoj rundi drafta. No, čini se kako se zovom NBA lige nije mnogo zamarao. Želio je igrati doma, za svoje klubove, za reprezentaciju, osvajati trofeje.
U BYU-u su 2006. umirovili dva dresa, jedan koji je nosio legendarni igrač Boston Celticsa Danny Ainge, drugi je Ćosićev s brojem 11.
Po povratku the Big Kress-a iz SAD-a, još tri godine nosio je Ćosić dres Zadra i osvojio još dva naslova prvaka, 1974. i 1975. Usavršio je Ćosić tehniku, usvojio nove košarkaške vrijednosti, unaprijedio se kao još bolji igrač te brojne inovacije sa sobom donio u svoj Zadar. Potom je dvije sezone proveo u tadašnjoj Brest Olimpiji, zatim i dvije u Sinudyneu (Virtusu) iz Bologne.
U domovinu se vratio 1980., u Cibonu, u kojoj je završio igračku karijeru tri godine kasnije, nakon što je s 'vukovima' osvojio jedno prvenstvo, jedan Kup kupova i tri kupa Jugoslavije. U to vrijeme upoznao je i kasniju suprugu Ljerku.
Ukupno je Ćosić osvojio šest naslova prvaka Jugoslavije (pet sa Zadrom i jedan s Cibonom) te četiri kupa (jedan sa Zadrom i tri s Cibonom).
Reprezentacija
Za reprezentaciju Jugoslavije u kojoj je debitirao 1967. odigrao je čak 303 utakmice. S četrnaest osvojenih medalja za Jugoslaviju na velikim natjecanjima uvjerljivo je najtrofejniji od svih hrvatskih košarkaša, najbliži mu je bio Željko Jerkov s devet, koliko je zajedno u reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske osvojio i Toni Kukoč.
Trenerska karijera
Nakon okončanja igračke karijere 1983. nastavio je u trenerskim vodama, u Jugoplastici, zatim na kormilu reprezentacije Jugoslavije od 1984. do 1987., a nakon toga i u talijanskom Virtusu iz Bologne, dvaput i u grčkom AEK-u. Kao trener, Ćosić je imao znanja i hrabrosti da odmah u reprezentaciju uvede pokazat će se najveću generaciju jugoslavenske košarke.
Životni put Ćosić je završio na diplomatskoj dužnosti u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, kao savjetnik. Osim strasti za košarkom bio je i veliki domoljub. S mjesta trenera AEK-a otišao je u diplomaciju. Nije mogao sa strane gledati ono što se događalo u Hrvatskoj. Smatrao je da poznanstvima najviše može pomoći u diplomaciji. Tako je otišao u SAD. Jednom je rekao - dok ljudi u Hrvatskoj ginu na bojišnici, nama ništa ne može biti teško. Mogao je izabrati unosni trenerski ugovor, veliki novac, ali izabrao je raditi za Hrvatsku.
Sada već davne 1995. godine, preminuo je Krešo u bolnici "John Hopkins" u Baltimoreu, nakon kratke borbe s teškom bolesti. Zadrani su se od svoga Kreše oprostili u svojim Jazinama. Drugog lipnja sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju.