7. lipnja 1993. u prometnoj nesreći na autocesti pokraj njemačkoga grada Ingolstadta stradao je jedan od najboljih hrvatskih sportaša svih vremena. To je jednostavno jedan od onih trenutaka – i nakon četvrt stoljeća svatko se jasno sjeća gdje je bio i što je radio u trenutku kada je doznao za tragediju koja nam je oduzela Dražena.
I baš svakog 7. lipnja svi koji su iole okrznuli košarkaški svijet prepričavaju svoju nevjericu viješću koja ih je tada zatekla. Koliko je Dražen bio velik svjedoči činjenica da sjećanja na njega uopće ne blijede, već prelaze u nove dimenzije i stara sjećanja postaju nova kada djeca, sad već i odrasli ljudi koji se te davne 1993. još i nisu rodili, opčinjeno slušaju o svemu onome što je Dražen bio i još uvijek jest.
Nikad prežaljeni košarkaški genijalac ostavio je neizbrisiv trag, ne samo u hrvatskoj košarci, već u svjetskim razmjerima, no nažalost nikad nećemo moći saznati kakve bi priče stvorio da ga život nije zaustavio prije navršene tridesete godine života.
Prve je košarkaške korake napravio u svom rodnom Šibeniku i Šibenci, u Cibonu prelazi 1984. godine, a iste godine osvaja i brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. U finalu Europskog Kupa protiv Real Madrida 1985. godine kojeg je Cibona osvojila, Dražen je ubacio 36 koševa. Samo godinu kasnije s reprezentacijom Jugoslavije osvaja broncu na SP-u u Španjolskoj.
1988. godine je potpisao za Real Madrid, isti taj kojem je u dresu Cibone ubacio 36 poena, a nakon godinu dana odlazi u najjaču ligu svijeta, u klub Portland Blazers. S reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebro na OI-u u Seoulu 1988. godine, dok 1989. Dražen uzima titulu prvaka Europe. Na Svjetskom prvenstvu u Buenos Airesu 1990. osvojio je i prvo zlato u dresu Jugoslavije.
Ostavivši epizodu Portland iza sebe, Dražen piše novu priču u NBA, prešavši u Brooklyn Netse gdje mu je, među ostalim sasvim natprosječnim pokazateljima, prosječna preciznost šuta za tri poena bila 43.7%, što je još uvijek treći najviši rezultat u NBA, čak i 26 godina od njegove zadnje utakmice. Ne, Dražena se ne može ni sustići, a kamoli zaboraviti.
2002. godine Dražen Petrović je posthumno primljen u košarkašku kuću slavnih Kuću slavnih u Springfieldu.
U Zagrebu je 2006. otvoren i muzejsko memorijalni centar koji nosi njegovo ime, a iste godine je Hrvatski olimpijski odbor po imenu Dražena Petrovića nazvao nagradu koja je namijenjena isključivo mladim sportašima, sportašicama te muškim i ženskim ekipama za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj.
Život zaista leti, ali ti ostaješ, Kapetane.