Puno je medijskog prostora u posljednje vrijeme zauzelo ime mladog Duje Dukana. Oni koji su ajmo reći u košarci znat će i zašto. Mladi Dukan ili kako ga od milja zovu Duksi došao je na korak do ostvarenja svog sna - NBA lige.
Iako rođeni Splićanin, odrastao je u Americi, odnosno u Deerfieldu u Illinoisu. Duje se u SAD s obitelji preselio 1992. godine kad je imao samo deset mjeseci. O prezimenu Dukan ne treba puno govoriti, svi se sjećamo Dujina oca Ivice još iz Jugoplastike, a danas je dobro poznat kao dugogodišnji skaut Chicago Bullsa. Kako jabuka ne pada daleko od stabla, Duji nije puno trebalo da shvati da je košarka ono čime će se baviti cijeli život. Odrastanje s Jordanom i Kukočem samo je dio onoga što nam je Duje otkrio u razgovoru. Duje je pohađao Sveučilište Wisconsin s kojim je došao Final Foura NCAA lige. Imao je i tu nesreću da je pretprošle sezone morao stati na loptu zbog mononukleoze, koja ga je dosta usporila u svemu. No gledao je na to pozitivno, vjerovali ili ne, upravo iz tog razloga i ostavlja ovako dobar dojam na terenu. „Propustio sam cijelu sezonu, ali sam trenirao s ekipom i mislim da će peta godina biti prekretnica za moju karijeru, koju bih htio nastaviti ne samo na faksu nego i poslije njega”, rekao je Duje netom nakon završene četvrte godine, ali i bio u pravu – prekretnica u životu mu se dogodila, i to velika.
Duje je već u srednjoj školi privukao veliku pozornost na sebe i zanimanje mnogih sveučilišta. Prije Wisconsina pohađao je srednju školu u Deerfieldu, gdje košarka baš i nije bila popularna, no Dujina generacija napravila je preokret. „Naša košarkaška ekipa u povijesti nije bila toliko dobra koliko smo mi bili”, otkrio nam je Duje. „Imali smo odličnu sezonu, publiku gdje se uvijek tražila karta više. To nikad nije bilo tako u našoj školi. Dobivali smo veliku podršku i pomoć od svih, to mi je bilo nešto neopisivo”, prisjetio se srednjoškolskih dana. Odlična igra u Deerfieldu dala mu je puno samopouzdanja i pokazala da mora gurati što više može, što je i pokazao. Proglasili su ga najboljim šuterom generacije u SAD-u, izabrali ga u najbolju momčad Illinoisa te reprezentaciju svijeta koja je igrala protiv SAD-a na turniru Nike Hoop. Tu se sprijateljio s još jednim mladim talentom Nikolom Mirotićem.
Odrastao uz Jordana i Chicago Bullse
Sve je počelo s njegovih otprilike 3-4 godine, odnosno kada je prvi puta primio loptu u ruke. „Imao sam mali koš kod kuće, otkako su mi mama i tata kupili ‚balun’ tu je već počela moja ljubav za košarkom”, otkrio nam je Duje i nastavio u istom tonu: „Ali to je još prerano, znate i sami. Ono kad je zapravo sve počelo jest kad sam prvi put došao i gledao treninge Chicago Bullsa. Bio sam impresioniran kad sam vidio tu igru, profesionalnost, odnose, odmah sam osjetio nešto što je baš bilo ono što sam želio”,rekao je Duje.Od tog je trenutka gledao košarku nekim drugim očima, onim odraslijim, osjetio je kemiju košarke i njega i tu zapravo kreće Dujina priča. „Gledao sam košarku po cijele dane i mislim da je to bio logičan izbor. Igrao sam nogomet kad sam bio mlađi, ali ljubav i sve to za igru nije to bilo onako kako je bilo za košarku. Neopisiv je taj osjećaj”, emotivno je sve prepričao Duje. Još kad tu dodamo da mu je otac Ivica Dukan, sve je jasno. Podrška obitelji bila je najvažnija u karijeri mladog Duje. „To mi je nešto najvažnije što imam i što me gura naprijed. Prve tri godine na faksu su mi bile dosta teške u smislu toga da nisam puno igrao, nisam dobivao puno šanse i oni su me stalno držali iznad vode, bili su moja potpora bez koje mislim da ne bih mogao”, dodao je Duje. Dali su mu snagu koja mu je bila potrebna u tom trenutku, govorili su da bude strpljiv, da će doći njegovo vrijeme i da to mora iskoristiti na najbolji mogući način, što je Duje već polako počeo raditi. Možda su za to zaslužni trenutci provedeni s Jordanom, Pippenom ili Kukočem? „Tek danas postajem svjestan koliko je to zapravo bila velika stvar”, kroz smijeh će Duje. Naime, Duje je kao dječak provodio vrijeme s Jordanom i društvom. Iz dana u dan Duje bi dolazio na treninge, dodavao lopte takvim igračima a da nije bio ni svjestan veličine tih imena. „Meni to nije bilo ništa spektakularno. To je bilo nešto što sam radio svaki dan – gledao sam Jordana i Kukoča i samo se veselio kao svako normalno dijete. Nisam to doživljavao kao Michael Jordan ovo ono... Bili su mi prijatelji i kad bi došli na trening, dali bi mi high five kad su prolazili i meni je to bilo sasvim normalno”, ispričao nam je kao da je to najnormalnija stvar. No kad je došao na fakultet, tek je onda shvatio da to baš i nije mala i uobičajena priča. „Danas kad na faksu pričam te priče, svi su šokirani i ne mogu vjerovati. Tek sam s vremenom došao do toga kako je to ludilo i kako je zapravo velika stvar što sam provodio vrijeme s njima a da nisam bio ni svjestan toga”, priznao nam je nakon svega Duje i došao do zaključka: „Prošao sam ono što nije puno ljudi imalo šansu napraviti.”
Split obavezna destinacija
„Tu sam se ipak rodio”, krenuo je Duje. Svake godine dolaze u Hrvatsku po dva-tri mjeseca. Ne skriva da mu je najveći gušt na ljeto doći u Split. „Vidim obitelj, prijatelje, uspijem čak i trenirati košarku sa Splitom. Super mi je odmor i super grad, ne postoji mjesto gdje bih radije proveo ljeto nego u Hrvatskoj.” Gripe su nezaobilazne kad dođe u Split, provodi sate i sate u dvorani. Baš se iz tog razloga prisjetio i Dražena. „Ja sam mislio da sam ja tip koji obožava košarku i koji obožava raditi. Onda sam vidio snimku o Draženu, pročitao sve priče i došao do zaključka – on je bio jedan totalno drugi nivo. Jednostavno sam pokušao raditi onako kako je Dražen radio. Pokušao sam primijeniti sve što sam gledao kod njega. Znam da je on uspio samo zbog rada i to me još više gura i daje snagu da iz dana u dan sve više radim.”
Nezaobilazni savjeti tate Dukana
Savjeti od roditelja uvijek dobro dođu, no Duje uz sebe ima oca stručnjaka koji mu sigurno uvelike pomaže. „On nikako nije obični tata”, krenuo je Duje. Uvijek je uz njega, velika je podrška i kad god treba neki savjet, zna da ga može nazvati u bilo kojem trenutku. „Uvijek nakon utakmice bude iskren prema meni i kaže mi jesam li igrao dobro ili loše, što sam napravio dobro a što nisam, što mogu popraviti. Prije same utakmice samo mi kaže – ajde na teren, daj sve od sebe i ja ću biti sretan.”
Otkrio nam je Duje kako mu tata Ivica pomaže i sa stručne strane. „Kada gledamo košarku na televiziji, da mi savjet što on traži od igrača, što mu se sviđa a što ne. Samo bih upijao što god mogu od njega jer ipak je on cijeli život u košarci.” Uopće ne treba govoriti o tome koliko Duji takvi savjeti pomažu. „To je nešto što ne mogu izraziti koliko mi je pomoglo.” Radio je ono što je otac od njega tražio i što mu se sviđalo kod igrača. Duje bi to pokušao raditi kad bi išao trenirati sam u dvoranu. Savjeti su uvijek dobrodošli pa tako i ovaj. „Tata bi mi uvijek govorio da ne možeš nakon utakmice slaviti ili biti presretan. Ako počneš slaviti i poletiš visoko, nećeš biti svoj. U srednjoj školi sam počeo tako razmišljati i držati se toga i to mi je puno pomoglo do današnjeg dana.” Unatoč tome što ima poznatog oca, jako cijenjenog u košarkaškom svijetu, Duje nije osjetio da netko na njega gleda kao na „Dukanovog sina” s posebnim privilegijama. „Jedino kad sam došao u Split, kad sam igrao košarku s prijateljima dobio sam nadimak Mali Duksi, svi su me tako zvali. To je mjesto gdje sam dobio nadimak od oca i nigdje drugdje.”
Košarkaško odrastanje u Americi
Vječno pitanje je – što radimo drugačije od Amerikanaca? Duje nam je donekle i odgovorio na to pitanje, naravno iz svoje perspektive, no sasvim iskreno. „Prije svega mislim da je drugačiji stil. Ovdje u Americi definitivno imaš priliku napredovati, ne znam baš kakva je situacija u Hrvatskoj. Ovdje se više trenira pet na pet, a kad sam išao u Hrvatsku uvijek bismo trenirali tri na tri, dva na dva, jedan na jedan i radili bismo na tehnici. U Americi, baš na sveučilištu, to se puno ne radi. Ovisi u kojem sustavu si, ali meni je zaista puno pomoglo što sam bio u ovdje i što sam ovdje mogao trenirati. Amerikanci se potpuno fokusiraju na stvari različite od onih na koje se fokusiraju ljudi u Hrvatskoj.”
Zacrtao je Duje par ciljeva koje želi ostvariti. Jedan od njih je Final Four NCAA lige, što je već ostvario, drugi je jednog dana zaigrati NBA ligu, točnije u ekipi Bullsa, i treći je odjenuti dres hrvatske reprezentacije. Krenuo je odlično. „Meni je cilj igrati NBA, to mi je san otkako sam bio dijete. Ja sam tip kojem nije važno koji nivo, važno mi je samo da igram košarku.”
Poziv u seniorsku reprezentaciju
„Iznenadilo bi me, naravno”, iskren je bio Duje tada, no sada je i to prošao. Na popisu izbornika Perasovića se našao. „Ja sam takav tip igrača da vjerujem u svoje sposobnosti, znam da bih mogao igrati, ali... Dobiti poziv od izbornika seniorske reprezentacije mi je također jedan od snova.” Duje je već igrao za hrvatsku U20 reprezentaciju 2011. godine u Bilbau, no unatoč tome što je bio jedan od boljih, porazom od Litve Hrvatska je ispala iz A divizije. „Prvi put sam odjenuo reprezentativni dres, to se ne zaboravlja, ono što mi je bilo najdraže je što sam imao isti broj kao moj otac. Bio sam ponosan na to i pamtit ću to cijeli život. Nismo baš odigrali dobro i zato bih još više volio dobiti drugu šansu da imam još bolja iskustva i sjećanja s reprezentacijom.” Pratio je svaku utakmicu hrvatske reprezentacije u Sloveniji. „Bio sam presretan i ponosan što smo se kvalificirali na Svjetsko prvenstvo. Mislim da je to zaista velika stvar, pogotovo kad sam slušao ovdje neke američke komentare. Nisu puno ljudi pričali o Hrvatskoj, da ćemo proći i sve to, no svima smo pokazali da možemo igrati i da možemo nešto napraviti u svijetu.” A da bi mu zaista bila velika čast zaigrati za hrvatsku selekciju možemo iščitati i iz sljedeće izjave: „Bilo bi mi super kad bih mogao jednog dana zaigrati sa Šarićem i Hezonjom u reprezentaciji. Čujem puno o njima, dosta sam uspio gledati Darija i svaka mu čast.” Ono što je sigurno jest to da ćemo sljedeću sezonu gledati odličnog Duju u najboljoj formi. Bit će ponosna i cijela Hrvatska, sad već je. Ipak nije nikad imao tretman kao dosada, medijski naravno, što nam je i sam priznao. Sljedeće je NBA, a onda se vidimo i u reprezentaciji. Time su njegovi snovi ostvareni, ne zaboravite da su mu tek 24...
Savjeti Tonija Kukoča
„Dođe me pogledati i nakon utakmice mi kaže dvije-tri stvari koje nisam napravio dobro ili samo nešto što je on pokupio dok je igrao, nekakav trik ili tako nešto. Uvijek bi mi dao savjet koji bih ja mogao iskoristiti već u sljedećoj utakmici.”