Trebamo vratiti košarku košarkašima, rekao je predsjednik HKS-a Ivan Šuker, nakon imenovanja Stručnog savjeta za mušku košarku u koji su ušle neke od najvećih legendi hrvatske košarke. Činjenica da su u to tijelo HKS-a ušla imena poput Dina Rađe, Tonija Kukoča ili Stojka Vrankovića imponira mnogima, no, isto tako, mnogima nije bilo posve jasno koja će biti uloga Stručnog savjeta. „Uloga Stručnog savjeta je da se sve stvari oko košarke dogovore, pripreme za realan život, da se košarka približi klubovima od kojih, praktički, sve polazi. Želimo biti izvor komunikacije za klubove koji se natječu u Hrvatskoj, kao i za one koji se natječu u Europi. Jednostavno, želimo olakšati život svima, jer znamo svi kakva su vremena, kako je teško danas preživjeti. Zbog toga što su se igračke baze smanjile i što je financijski aspekt postao jako važan“, objašnjava savjetnik glavnog tajnika za struku Josip Vranković.
Stručni savjet radit će u ciklusu od četiri godine i nakon toga, trebali bi se vidjeti plodovi njihovog rada, jer, kako ga je sam predsjednik Šuker tako nazvao, ovo je „projekt Tokio 2020“! „Stvari koje se sada događaju u hrvatskoj košarci, i koje će se događati u budućnosti pozorno će se pratiti, odnosno usmjeravati prema određenom cilju, a on je poboljšanje kvalitete same košarkaške igre u Hrvatskoj, ali prije svega liga. To se može vidjeti iz niza mjera koje je Stručni savjet na svom prvom sazivu predložio. Tu prvenstveno mislim na preustroj drugih liga, na odluku oko zaštićenog godišta i na pomicanje granica za juniore. U budućnosti će biti određenih modifikacije.“
Jednoglasni oko prve odluke
Ukidanje zaštićenog godišta jedno je od prvih odluka ovog Stručnog savjeta, odnosno prijedloga jer ga mora potvrditi Upravni odbor HKS-a. Pravilo zaštićenog godišta imalo je smisla kada se uvelo, jer se na taj način htjelo natjerati klubove da više rade s mladim igračima, a ne da svoje ekipe „nakrcavaju“ veteranima. Ipak, kako svaki zakon ima svoju „rupu“ tako su i ovdje treneri nalazili načina da marginaliziraju „zaštićene“ igrače ako bi ih smatrali „smetnjom“ u svojoj taktici. „Kod zaštićenog godišta bilo je puno oprečnih stvari. Ono što je po meni bio glavni problem je taj što se momke dovodilo u situaciju da imaju minutažu koja im je zagarantirana, a ne koja je izborena njihovom kvalitetom. Konkretno, imali smo na utakmicama česte situacije da takvi igrači tijekom napadačkih akcija budu u 'kantunu', odnosno kutu, dok bi se igralo četiri na četiri. Pogotovo je to problematično kada je zaštićeni igrač na poziciji 'jedan', tj. na poziciji organizatora igre, a onda ne sudjeluje u onome što bi u budućnosti trebala biti njegova primarna odgovornost – gradnja igre. Također, zaštićeni igrač na poziciji centra bi sudjelovao samo u osnovnim postavkama, pravio bi blokove, zatvarao skok, a ne bi sudjelovao u kreaciji s vrha reketa ili igrom leđima. Na taj način ono što dobivamo su jednodimenzionalni igrači. I onda kada jednom izađu iz zaštićenog godišta, takvi igrači upadaju u frustracije, kako u svoje, tako i klupske. Jednostavno, nisu adekvatno pripremljeni na stvari koje ih čekaju u seniorskoj košarci“, objašnjava Josip Vranković.
Pravilo o zaštićenom godištu ionako nije vrijedilo kada bi se igrala Liga za prvaka, pa je i to bio jedan od signala da je ono izgubilo svaki smisao. „Klubovi koji igraju A-1 ligu su u hendikepu u odnosu na ABA ligaše. Takvi klubovi u startu moraju imati dva do tri igrača zaštićenog godišta i do ožujka ili travnja se moraš prilagođavati tome, te kao takav nisi konkurentan klubovima koji od rujna treniraju u najboljem sastavu. Zato se logično postavlja pitanje - jesu li naši ABA ligaši na takav način privilegirani u odnosu na klubove iz A-1 lige? S prijašnjim pravilom A-1 ligaši objektivno su bili hendikepirani u odnosu na njih.“
Kod ukidanja zaštićenog godišta možda i postoji opasnost da se A-1 liga ne pretvori u „ligu veterana“, odnosno da sada klubovi potpuno zanemare mlade igrače. Međutim, Vranković smatra da takve opasnosti nema, dapače, unatoč tom pravilu A-1 liga izbacivala je sve manje i manje prospekata. „Naša A-1 liga, koja bi trebala biti krvotok hrvatske košarke, počela je premalo proizvoditi, odnosno naši regionalni ligaši se više ne pune resursima iz A-1 lige. To je po meni bio znak da se upali alarm i zbog toga i jest važna odluka o ukidanju zaštićenog godišta. Proizvodnja mladih igrača je važna, ali važna je i pozornost gledatelja, zbog čega se utakmice u principu i igraju. Interesantnost lige zasniva se na konkurentnosti, na spoznaji da nekog favorita iz ABA lige koji dođe, recimo, u Rijeku može dočekati momčad koja će joj se ravnopravno suprotstaviti. Kada dobijemo takvu situaciju, dobit ćemo i veću rezultatsku draž, a samim time i veću pozornost ljudi koji prate košarku. Na koncu, doći će do rezultatske neizvjesnosti, a to će biti veliki dobitak.“
Jedan od zaključaka prve sjednice Stručnog savjeta tiče se pomicanja granice za juniore s dosadašnjih 18, na 19 godina, kao što je odavno u nogometu.
„Pomicanje granice za juniore je u prijedlogu, a predloženo je kako bi se spriječio neprirodan proces kod igrača. Za mlade je vrlo važno da još jednu godinu provedu u juniorskoj konkurenciji, smatram da nakon toga mogu imati važnu ulogu za koju se odgajaju (bilo da je to jedinica ili petica) u bilo kojoj momčadi.
Dosad je slučaj da sa završetkom trećeg razreda srednje škole ostaju u istoj srednjoj školi, no više ne mogu biti juniori. Druga stvar je što ti mladići dobivaju još jednu dodatnu godinu za sazrijevanje, produžava im se mogućnost da u konkurenciji koja je za njihove kvalitete i zrelost adekvatnija dobiju još vremena za igračko sazrijevanje i za dokazivanje.“
Ponavljaju se obrasci
Stručni savjet za mušku košarku imenovan je u listopadu ove godine, dok se hrvatska košarka još oporavljala od šoka s EuroBasketa i neplaniranog ispadanja u osmini finala. Vranković, bivši izbornik reprezentacije, dakako nije želio komentirati rad svog kolege Velimira Perasovića, ali uvidio je neke obrasce koji se očito stalno ponavljaju. „Lako je iz vremenskog odmaka donositi neke zaključke, no i ovog ljeta događale su se stvari koje su se u prošlosti događale svim izbornicima, svim Perasovićevim prethodnicima gdje vidim i sebe. Određeni problemi sasvim sigurno stalno su prisutni i da ih je tako lako otkloniti, vjerojatno bi to davno napravili. To je kompleksnija situacija koja zahtijeva vrijeme i strpljenje, pa na koncu i drugačiji odnos prema toj reprezentaciji. Sve to skupa može donijeti napredak u nacionalnoj vrsti“, govori bivši izbornik hrvatske reprezentacije koji je upoznat s tim kako funkcionira nacionalna selekcija.
Hrvatska je višestruki prvak u mladim kategorijama, prije svega u kadetskim i juniorskim, no uspjehe iz omladinske konkurencije nikako da pretočimo u seniorsku. „Možda možemo nekad kroz U16 ili U18 kategorije 'žrtvovati' pojedinu reprezentaciju, kako bi isplivao igrač kojeg ciljano želimo izgraditi, ali kod tog igrača kasnije bi trebala postojati određena doza, ne nužno zahvalnosti, ali sigurno dužnosti da se osjeti potreba nositi igru seniorske reprezentacije. Mi smo u prošlosti imali puno slučajeva da bi imali igrače koji su kroz mlađe kategorije dominirali, a onda u seniorskoj košarci praktično nestajali. Jedan dio odgovornosti zbog toga leži na nama, tu mislim na HKS, a dio leži na drugim okolnostima.“
Nakon neuspjeha na zadnjem EuroBasketu neki su skloni tezi da bi se trebalo krenuti u drastično pomlađivanje reprezentacije, odnosno da bi se oko, ionako vrlo mladih Šarića i Hezonje, trebao izgraditi jednako mlad kostur momčadi. Vranković smatra da ni u kom slučaju ne treba ići u bilo kakve krajnosti. „Uvijek sam kao trener preferirao mlade igrače i volio sam, i volim još uvijek priliku davati mladim igračima. Razumljivo je da se kod seniorskih vrsta gleda samo rezultat, međutim, ako dođe do smjene generacija onda je nerealno očekivati da taj rezultat bude dobar. Mi definitivno imamo široku paletu mladih i talentiranih košarkaša, ali za buduće reprezentativne kampanje idealno bi bilo kada bi se napravio miks svega – kada bi se involvirali mladi košarkaši i uklopili ih s onima koji su sada u punoj snazi.“
Ne treba ići u drastičnu smjenu generacija
Josip Vranković spomenuo je „smjenu generacija“, a upravo je on bio izbornik kada se događala jedna od takvih. Na SP-u u Turskoj 2010. i godinu dana kasnije na Eurobasketu u Litvi, Vranković je u hrvatsku reprezentaciju uveo igrače koji su danas nositelji igre, Tomića i Bogdanovića, te još neke današnje reprezentativce. No, svaka smjena često bude i bolna, a upravo se to njemu dogodilo. „Ono na što sam ja bio prisiljen raditi nakon Poljske, ne bih nikome preporučio, jer kada uključiš sedam ili osam novih igrača, bez obzira na njihov progres u kasnijoj karijeri, teško je za kratak period očekivati vrhunske stvari. Mi smo u Litvi 2011. bili premladi da bi napravili velike stvari, ali svi ti igrači koji su tada igrali u Litvi, napravili su kasnije vrhunske karijere i oni su kostur današnje reprezentacije“, priča nam Josip Vranković.
Još jedna stvar prvo se dogodila u Vrankovićevoj „eri“. Kod njega je u hrvatskoj reprezentaciji debitirao Dontaye Draper. Amerikanac u hrvatskom dresu tada je bila senzacija, a kasnije je postao standard. No, nakon svega što se događalo ljetos, prvo s Lafayetteom, pa s Draperom nameće se pitanje: Treba li Hrvatskoj pojačanje izvana? „Potreba za takvim stvarima ovisi o određenoj kampanji. Kad sam pozvao Drapera, u tom sam trenutku imao sedam ili osam debitanata, pa je potreba za naturaliziranim pojačanjem bila prijeko potrebna. Ako gledamo današnju situaciju, uzmimo tri ABA ligaša, tri naša najbolja kluba u ovom trenutku. Od sedam igrača na pozicijama organizatora igre, samo dvojica imaju hrvatsku putovnicu. Dakle, u Ciboni su Amerikanac Florence i Slovenac Šiško, u Cedeviti Amerikanac Pullen i bosanski Crnogorac Gordić, u Zadru Amerikanac Cosey. Kada gledamo samo tu bazu, opet vidimo da će i u budućnosti biti teško naći igrače koji su dovoljno kvalitetni ili zreli za natjecanje na najvišoj razini.“
Vrankovićeva Hrvatska u Litvi 2011. godine bila je 13., što je ocijenjeno kao neuspjeh. I ovo nedavno deveto mjesto ocijenjeno je kao debakl, a poraz od Češke kao katastrofa. Međutim, vremena su se promijenila. Kada je Josip Vranković igrao za Hrvatsku i osvajao posljednje dvije medalje, ekipe kao što su Francuska, Njemačka ili Češka pobjeđivali smo s dvadesetak razlike, no danas čak i Finska, Poljska ili Gruzija imaju NBA igrače. „Košarka je postala globalni sport i konkurencija danas, neusporedivo je veća u odnosu na konkurenciju kakvu smo imali prije 20 i više godina. Košarka je doživjela ogromnu ekspanziju i danas više nemamo momčadi koje su preplaćene na medalje na europskim prvenstvima. Jedna ili dvije ozljede svakome stvaraju probleme, a pošto se radi o turnirskom sistemu natjecanja, gdje je regeneracija izuzetno važna, svaki izostanak je veliki hendikep. Izraziti favoriti danas u Europi su dvije reprezentacije, eventualno tri. Svi ostali imaju iz drugog plana ući u 'win-win' situacije, a spektar takvih reprezentacija, posljednjih se godina strahovito proširio. U takvoj se konkurenciji nije lako izboriti za ono što svi mi priželjkujemo. Nije nimalo lako“, zaključio je Josip Vranković svoje viđenje sadašnjosti hrvatske košarke i njezine budućnosti.
Žalim samo za Atlantom 1996.
Igračka karijera Joke Vrankovića protegnula se na tri desetljeća, dva stoljeća, dva milenija… U svojoj karijeri ne bi promijenio nijednu stvar, osim možda jedne. „Žalim najviše za propuštenom prilikom da osvojimo medalju na Olimpijskim igrama 1996. Imali smo momčad koja je bila sposobna i spremna napraviti velike stvari, a olimpijska medalja opet je nešto što je vrhunac u karijeri svakog sportaša, da se natječe u bilo kojem sportu. Za drugim stvarima ne žalim. Karijera mi je bila dugačka, raznovrsna, ispunjena… Imao sam prelijepih trenutaka i s igračkom karijerom sam u potpunosti zadovoljan. Što se tiče trenerske, prošao sam čitav ciklus – od rada u našim najvećim klubovima, preko rada u inozemstvu do nacionalnih selekcija. I sada sam involviran u košarku, tako da se ni na što ne mogu požaliti.“
Zadnji trenerski angažman u Turk Telekomu
Zadnji trenerski klupski angažman Joke Vranković imao je u turskom Turk Telekomu kojeg je napustio krajem 2013. godine zbog zdravstvenih problema. Od tada je bez trenerskog angažmana, iako to ne znači da ga trenerski posao ne zanima.
„Imao sam sreću da sam skoro 30 godina stalno u košarci ili oko košarke. Trenerski posao me zanima, pogotovo rad s mladim kategorijama što sam uvijek preferirao. Ova uloga u Stručnom savjetu je još jedno novo iskustvo za mene, intrigantno. Nakon igračke i trenerske karijere ova funkcija mi omogućuje da i dalje budem uključen u košarku što mi je najviše drago“,ističe Vranković.
Bogata karijera
Karijera Josipa Vrankovića toliko je bila dugačka i plodna da teško može stati u „standardni“ osobni karton. Vranković je igrao do svoje 37. godine i praktično je iz tenisica „uskočio“ u trenersko odijelo. Igrao je za tri najslavnija hrvatska kluba, Cibonu, Zadar i Split, i sa svima osvajao trofeje! Igračke trofeje osvajao je u poljskom Prokomu, u Širokom Brijegu, gdje je kao trener početnik osvojio prvi trenerski trofej i napravio senzaciju uzevši domaće prvenstvo preko tada vrlo jake Bosne. S reprezentacijom Hrvatske ima dvije medalje, dvije bronce koje je osvojio na Svjetskom prvenstvu u Torontu 1994. i na Europskom prvenstvu u Ateni 1995. godine. Bio je i izbornik Hrvatske, i to prvo B selekcije koju je odveo do zlata na Mediteranskim igrama u Pescari 2009. godine, nakon čega mu je povjerena A vrsta. Najbolju hrvatsku momčad vodio je na Svjetskom prvenstvu u Turskoj 2010. te na Eurobasketu u Litvi 2011. Na oba turnira nije polučen vrijedan rezultat, no ne treba zaboraviti, iako mnogi to upravo čine, da su upravo kod Vrankovića debitirali Ante Tomić, Bojan Bogdanović, Kruno Simon, Damjan Rudež, Luka Žorić, Rok Stipčević…
HK (Igor Marinović)